Stoja Nikolić dokaz je kako žene u romskoj zajednici mogu biti itekako aktivne. Ova hrvatska braniteljica, samohrana majka, predsjednica Udruge romskih branitelja Domovinskog rata uvijek se rado odaziva na razne tribine, radionice ili samo druženja na kojima je uvijek spremna predstaviti život Roma. A sve to, kaže, kako bi svojoj kćeri bila primjer.
„ Naša generacija nije imala sva uvjete da nas prema bolje roditelji usmjere, bilo je više onako po starinski. Ja bih sada učinila sve da moje dijete ima bolje uslove za život nego sam ih ja imala.“ – govori nam Stoja, samohrana majka 14-godišnje Romane koja ima i odrasloga sina iz prvog braka.
„Prihvatila sam to da se moram izboriti za život, sve što radim u cilju je da vodim brigu za nju, da ona završi škole, da ima svoj posao, da položi i vozački kasnije, da ne mora o meni ovisiti i da se osamostali. Kod nas roditelj mora dijete podučiti da se ono izbori za sebe i svoja prava. Prije je bilo da se mora udati sa 14,15 godina, ali više ne. Sad mi pokušavamo podržati našu djecu da sa 18,19 godina i kasnije sami biraju s kim će. Prije je bilo drugačije, kako su roditelji odlučili. No, sad je sve to drugačije, sad idu naša djeca u škole, završavaju ih redovno. Trgovačka škola, ekonomska … Imamo mlade koji rade u školama, trgovinama… Puno je drugačije nego u vrijeme dok sam ja bila mlada“ – kazuje simpatična Stoja Nikolić.
Stoja je rođena u Sisku 1969. godine, i za svoje vrijeme udala se dosta kasno – s 20 godina. „Trebala sam se udati u Ameriku, ali nisam htjela. Gdje je ta Amerika mislila sam. Moji roditelji su bili dobri oko toga. Ja imam još dvije sestre i oni jedini u selu tada nisu tražili novce za nas. Pitali su za koga vi hoćete, i otac je dao blagoslov za naš odabir. Ali je bio strog, nije dao da idemo u grad sami, pazio je na to. Ali nas nije tjerao ni na brak.“ – prepričava Stoja svoju mladost.
No, taj prvi brak nije bio dobar i nije dugo trajao, a kako je bila sama odazvala se na poziv u Hrvatsku vojsku 1991. godine. I to, onako, svojeglavo. Pa je tako završila u 57. samostalnom bataljonu. „Došli su po selu i pitali hoćete li u Hrvatsku vojsku. Ja sam sjedila isped kuće, pa pitali i mene. Tada roditelja nije bilo doma, no i bila sam punoljetna i rekla, hoću – idem ja. I tako sam 200 dana provela u borbenom sektoru na prvoj liniji u Komarevu, zajedno s drugih 30-ak Roma i Hrvatima. Uz mene bila je samo još jedna Romkinja, ona i muž su skupa otišli u vojsku, nisu imali djece. U vojsci prema nama nisu radili nikakvu razliku i dan danas me se moji suborci sjete, i dođu obići. Općenito, od 1991. je bolji odnos prema nama Romima u Hrvatskoj od strane naroda“ – priča Stoja dodajući kako njenoj kćeri, koja ide u OŠ Ivana Kukuljevića i u školi ništa ne nedostaje. „Prema njoj su i djeca i nastavnici odlični, nikakve razlike nema. Potiču ju nastavnici i ona je vrlo aktivna u školi.“ – s ponosom govori Stoja.
Živjela je Stoja s Romanom u gradskom stanu u Vrbini, no ta je zgrada u potresu ostala neuseljiva. U potresu je ostala tako bez krova nad glavom, no uz pomoć dobrih ljudi uspjela je naći zamjensku gdje, kaže, sada njena kćer ima vlastitu sobu. „Ta kuća je bila ruševina, no uspjela sam je kupiti i urediti uz pomoć dobrih ljudi, crkve i prijatelja. Sada je to lijepa kućica. Ima Romana i svoju sobu, laptop, internet i sve što jo treba za školu. A mi imamo svoj mir. Romana želi nakon osnovne škole upisati za frizerku, i ako to uspije ovdje u kući će joj biti frizerski salon“ – prepričava Stoja svoje i kćerine planove.
„Obrazovanje je jako bitno, sve više to i sami Romi shvaćaju. Sve to ipak zavisi od roditelja, no djeca sve više završavaju srednju školu, a toga je prije bilo jako malo. Zato je jako bitno kako se roditelj postavi prema svojoj djeci, on mora biti poticaj. Prije je teško bilo da žensko dijete ide u školu, sad ih potičemo da idu. I sama su djeca svjesnija, imaju računala, mobitele, društvene mreže. „ – opisuje promjenu u romskoj zajednici Stoja Nikolić koja dodaje da još ima problema u romskim naseljima, no da se situacija sve više popravlja, kako su se uvjeti života u tim naseljima popravili. A misli kako su u tome veliku ulogu odigrala uspostavljena Vijeća romskih nacionalnih manjina. „Njih sada saslušaju u gradu i županiji, kako je tko gdje. Mi sad za naše probleme kažemo predsjednicima Vijeća, a onda oni prenesu to dalje, trebamo li cestu, pješačku stazu, ili nešto drugo. Otkad je njih za probleme romske zajednice se lakše čuje“ – napominje Stoja koja u tome ističe i ulogu saborskog zastupnika Veljka Kajtazija.
I dok su Vijeća , napominje Stoja, ključna u poboljšanju života romske zajednice, dotle su, dodaje, roditelji ključni za korak naprijed u obitelji. „Romana sada stvarno ima sve, ona je toga svjesna, ona u ničemu ne oskudijeva. Ima sve što imaju druga djeca i zašto ona ne bi svojoj djeci omogućila isto, pa i bolje od toga? Da iz generacije u generaciju bude što bolje. „ – zaključuje svoju priču Siščanka Stoja Nikolić.
Danijel Prerad