Mara Vilus za sebe kaže kako je u kulturi od malih nogu. Osim što je bila članica brojnih društava i udruga, već dugi niz godina obnaša funkciju predsjednice Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, Pododbor Petrinja. U organizaciji brojnih aktivnosti kaže, nisu često nailazili na potporu i odobravanje, ali od očuvanja tradicije i običaja Srba na ovom prostoru poručuje, ne odustaju.
„U kulturi sam od osnovne škole“, započela je naš razgovor Mara Vilus, pripadnica srpske nacionalne manjine u Petrinji. Vilus nam otkriva kako je bila dugogodišnja članica Hrvatskog pjevačkog društva „Slavulj“, kao što je bila članica niza kulturno-umjetničkih društava. Danas obavlja funkciju predsjednice Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, Pododbor Petrinja. Aktivna je u zajednici i u organizaciji niza aktivnosti za pripadnike srpske nacionalne manjine, ali i za sve ostale sugrađane. Sve to kaže, obavlja u svojim umirovljeničkim danima.
Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Pododbor Petrinja osnovan je 2001.godine, a na čelu društva je već dugi niz godina Mara Vilus. Društvo od samog osnutka provodi niz aktivnosti u području izvorne pjesme, izvornog muškog i ženskog pjevanja, a posebice rade na tradicionalnom i arhaičnom pjevanju. Jedno vrijeme radili su i na uvježbavanju folklornih koreografija s najmlađima, no nažalost interes mladih je godinama izostajao.
Kroz djelovanje društva, organizirali su niz književnih i pjesničkih večeri, kao što svake godine tradicionalno organiziraju Likovne kolonije i Likovne susrete na Baniji. U svoje aktivnosti, osim samih pripadnika srpske nacionalne manjine, nastoje uključiti i većinsko lokalno stanovništvo te pripadnike ostalih nacionalnih manjina.
„Mislim da smo tim likovnim kolonijama i likovnim susretima jako puno doprinijeli našem gradu, da smo našim djelima zabilježili puno toga kao i mnoge događaje“, ističe Vilus. Ipak, posebno je ponosna i na činjenicu kako su s etnomuzikolozima obilazili pjevače, starije ljude koji su pjevali izvorne pjesme. „Obišli smo ne samo područje Petrinje, nego i Dvora, Sunje, Siska, etnomuzikolozi su zabilježili ono što se vremenom gubi“.
Smatra kako svim ovim aktivnostima nastoje sačuvati i vjerno pokazati srpsku kulturu i običaje u gradu, ali dodaje kako im je to teško. „Teško jer nemamo prostora za rad. Ali smatram da smo sa svojim aktivnostima, kao predstavnici Srba, doprinijeli razvoju kulture našeg grada, ne samo razvoju kulture, nego i svestranosti“.
Upravo nedostatak prostora za brojne aktivnosti Srba, Vilus ističe kao glavni problem jer upravo nakon potresa, brojne udruge, društva, ustanove i organizacije, ostale su bez svog prostora za rad. Vilus dodaje kako je upravo za podršku nacionalnim manjinama, podrška lokalne samouprave važna i ključna.
Podsjeća kako su organizirali i četiri Festivala ojkače u Petrinji kojega je prekinuo COVID, a onda i potres. Upravo u organizaciji ovog Festivala, Vilus je imala najviše negativnih iskustava. „Nastojala sam to zaboraviti i oprostiti kao predstavnica srpske nacionalne manjine. Prilikom organizacije sva četiri festivala imali smo problema i razne provokacije. Dok ostale nacionalne manjine i većinski narod može organizirati manifestacije kulturnog karaktera bez problema, mi smo sva četiri puta imali problema i otpor“.
Ipak, navedeno loše iskustvo želi zaboraviti, stoga dodaj kako pamti one ljepše trenutke, a to su upravo likovne kolonije na kojima se okupe pripadnici različitih nacionalnosti, a upravo, dodaje Vilus, na tim likovnim kolonijama razvila su se brojna prijateljstva koja traju i danas. „Život je kratak, isprepleten je brojnim problemima, ali trebamo živjeti za što ljepše druženje, za lijepe trenutke“, zaključila je Vilus.
Mario Gršić
