2024 November

Stoja Nikolić dokaz je kako žene u romskoj zajednici mogu biti itekako aktivne. Ova hrvatska braniteljica, samohrana majka, predsjednica Udruge romskih branitelja Domovinskog rata uvijek se rado odaziva na razne tribine, radionice ili samo druženja na kojima je uvijek spremna predstaviti život Roma. A sve to, kaže, kako bi svojoj kćeri bila primjer.

„ Naša generacija nije imala sva uvjete da nas prema bolje roditelji usmjere, bilo je više onako po starinski. Ja bih sada učinila sve da moje dijete ima bolje uslove za život nego sam ih ja imala.“ – govori nam Stoja, samohrana majka 14-godišnje Romane koja ima i odrasloga sina iz prvog braka.

„Prihvatila sam to da se moram izboriti za život, sve što radim u cilju je da vodim brigu za nju, da ona završi škole, da ima svoj posao, da položi i vozački kasnije, da ne mora o meni ovisiti i da se osamostali. Kod nas roditelj mora dijete podučiti  da se ono izbori za sebe i svoja prava. Prije je bilo da se mora udati sa 14,15 godina, ali više ne. Sad mi pokušavamo podržati našu djecu da sa 18,19 godina i kasnije sami biraju s kim će. Prije je bilo  drugačije, kako su roditelji odlučili. No, sad je sve to drugačije, sad idu naša djeca u škole, završavaju ih redovno. Trgovačka škola, ekonomska … Imamo mlade koji rade u školama, trgovinama… Puno je drugačije nego u vrijeme dok sam ja bila mlada“ – kazuje simpatična Stoja Nikolić.

Stoja je rođena u Sisku 1969. godine, i za svoje vrijeme udala se dosta kasno – s 20 godina. „Trebala sam se udati u Ameriku, ali nisam htjela. Gdje je ta Amerika mislila sam. Moji roditelji su bili dobri oko toga. Ja imam još dvije sestre i oni jedini u selu tada nisu tražili novce za nas. Pitali su za koga vi hoćete, i otac je dao blagoslov za naš odabir. Ali je bio strog, nije dao da idemo u grad sami, pazio je na to. Ali nas nije tjerao ni na brak.“ – prepričava Stoja svoju mladost.

No, taj prvi brak nije bio dobar i nije dugo trajao, a kako je bila sama odazvala se na poziv u Hrvatsku vojsku 1991. godine. I to, onako, svojeglavo. Pa je tako završila u 57. samostalnom bataljonu. „Došli su po selu i pitali hoćete li u Hrvatsku vojsku. Ja sam sjedila isped kuće, pa pitali i mene. Tada roditelja nije bilo doma, no i bila sam punoljetna i rekla, hoću – idem ja. I tako sam 200 dana provela u borbenom sektoru na prvoj liniji u Komarevu, zajedno s drugih 30-ak Roma i Hrvatima. Uz mene bila je samo još jedna Romkinja, ona  i muž su skupa otišli u vojsku, nisu imali djece. U vojsci prema nama nisu radili nikakvu razliku i dan danas me se moji suborci sjete, i dođu obići. Općenito, od 1991. je bolji odnos prema nama Romima u Hrvatskoj od strane naroda“ – priča Stoja dodajući kako njenoj kćeri, koja ide u OŠ Ivana Kukuljevića i u školi ništa ne nedostaje. „Prema njoj su i djeca i nastavnici odlični, nikakve razlike nema. Potiču ju nastavnici i ona je vrlo aktivna u školi.“ – s ponosom govori Stoja.

Živjela je Stoja s Romanom u gradskom stanu u Vrbini, no ta je zgrada u potresu ostala neuseljiva. U potresu je ostala tako bez krova nad glavom, no uz pomoć dobrih ljudi uspjela je naći zamjensku gdje, kaže, sada njena kćer ima vlastitu sobu. „Ta kuća je bila ruševina, no uspjela sam je kupiti i urediti uz pomoć dobrih ljudi, crkve i prijatelja. Sada je to lijepa kućica. Ima Romana i svoju sobu, laptop, internet i sve što jo  treba za školu. A mi imamo svoj mir. Romana želi nakon osnovne škole upisati za frizerku, i ako to uspije ovdje u kući će joj biti frizerski salon“ – prepričava Stoja svoje i kćerine planove.

„Obrazovanje je jako bitno, sve više to i sami Romi shvaćaju. Sve to ipak zavisi od roditelja, no djeca sve više završavaju srednju školu, a toga je prije bilo jako malo. Zato je jako bitno kako se roditelj postavi prema svojoj djeci, on mora biti poticaj. Prije je teško bilo da žensko dijete ide u školu, sad ih potičemo da idu. I sama su djeca svjesnija, imaju računala, mobitele, društvene mreže. „ – opisuje promjenu u romskoj zajednici Stoja Nikolić koja dodaje da još ima problema u romskim naseljima, no da se situacija sve više popravlja, kako su se uvjeti života u tim naseljima popravili. A misli kako su u tome veliku ulogu odigrala uspostavljena Vijeća romskih nacionalnih manjina. „Njih sada saslušaju u gradu i županiji, kako je tko gdje. Mi sad za naše probleme kažemo predsjednicima Vijeća, a onda oni prenesu to dalje, trebamo li cestu, pješačku stazu, ili nešto drugo. Otkad je njih za probleme romske zajednice se lakše čuje“ – napominje Stoja koja u tome ističe i ulogu saborskog zastupnika Veljka Kajtazija.

I dok su Vijeća , napominje Stoja, ključna u poboljšanju života romske zajednice, dotle su, dodaje, roditelji ključni za korak naprijed u obitelji. „Romana sada stvarno ima sve, ona je toga svjesna, ona u ničemu ne oskudijeva. Ima sve što imaju druga djeca i zašto ona ne bi svojoj djeci omogućila isto, pa i bolje od toga? Da iz generacije u generaciju bude što bolje. „ – zaključuje svoju priču Siščanka Stoja Nikolić.

Danijel Prerad

Projekt Human Voices –  Česi su na područje Siska, kao i cijele Hrvatske, počeli dolaziti sredinom 19. stoljeća. Kao i drugdje i  u Sisku su ostavili traga. U Sisak je polovicom 19. stoljeća tako došao Čeh dr. Antun Gutschy  i unaprijedio rad u tadašnjoj bolnici. Čeh Novak utemeljio je 1855. prvi industrijski pogon u gradu – pivovaru. Vlasnik prve sisačke električne centrale bio je František Křižík, a i nekoliko prvih upravitelja bili su Česi. František Medřicky bio je najvažniji glazbenik u Sisku između dvaju svjetskih ratova, itd.

Češka beseda u Sisku je osnovana 1928. i djelovala je do početka Drugog svjetskog rata. Rad je obnovljen 2004. i okuplja trenutačno 116 članova među kojima su sisački Česi, Siščani čeških korijena i svi drugi kojima je draga češka tradicija i kultura. „Imamo pjevačku skupinu, žensku folklornu skupinu i kazališnu skupinu, koje godišnje nastupe i do 30 puta“ – kazuje nam Irinka Vidović, trenutačna predsjednica Češke besede Sisak.

Irinkini su češki preci s tatine strane, a ona, kao i njena mlađa sestra su rođene Siščanke. U Sisku je njen otac Franjo Toufar, nakon završetka školovanja dobio posao te upoznao suprugu.

„U Hrvatsku se iz Češke doselio moj prapradjed Antonín Toufar i moja praprabaka Kateřina rođena Procháska iz mjesta Kamenice 1869. godine. On je tada imao 25 godina. Čuvam njegov rodni list i domovnicu, koje je donio sa sobom u Hrvatsku. Doselili su se u Donje Sređane kraj Daruvara i na tamošnjem groblju i dan danas obilazimo njihove grobove.   Troje njihove djece  se odselilo u mladenačkoj  dobi iz Hrvatske u SAD, a dvoje je ostalo živjeti u istom selu, ženili su se s Čehinjama.

Tamo je rođen i moj otac Franjo Toufar.“ – govori nam Irinka koja dodaje kako su s tatom od malena, sestra i ona, govorile češki, no da se s vremenom veza s rođacima u Kamenicama, obzirom na protok od 150 godina otkad se prapradjed Antonín Toufar doselio u Hrvatsku, izgubila.

Mnogi Česi u Hrvatskoj njeguju svoje običaje, a tako i Irinkina obitelj. Ta želja za održavanjem običaja svojih predaka potakla ih je i u Sisku na obnovu rada Češke besede 1994. godine.

„Bilo je to vrijeme koncem prošlog stoljeća i početkom ovoga kada je obnavljan rad brojnih drugih Čeških beseda u Hrvatskoj. Nošeni na tom valu i sisački su se Česi počeli okupljati u Besedi, jer im jenedostajalo – besedovanje. Besedovati znači sastajati se s drugim ljudima, pričati češki, družiti se, pjevati češke pjesme i plesati češke plesove, baviti se kazalištem i drugim aktivnostima i pri tome se radovati.“ – govori nam Irinka Vidović. Inače, prva Češka beseda u Hrvatskoj osnovana je u Zagrebu 1874. godine, zatim u Dubrovniku 1899. godine. Zagrebačka ove godine obilježava 150 godina postojanja, a danas su u Hrvatskoj aktivne 33 Češke besede.

Obnoviti rad jedne besede u Sisku nije bilo teško. „Krenulo je sve od nekoliko osoba, svaka od njih je zainteresirala druge, oni opet druge i tako se članstvo povećavalo, a učlanjivali su se i aktivno sudjelovali u radu i naši prijatelji koji nisu Česi, a draga im je češka kultura. Inače, nisu svi sisački Česi u Besedi, a u Češkoj ne postoje Češke besede. Danas u Češkoj besedi Sisak prevladavaju starije generacije. Teže je za aktivno sudjelovanje zainteresirati i okupiti nove mlađe članove. Potreba za čvršćom vezom s baštinom predaka javlja se češće u zrelijim godinama, a mlađi danas imaju interese koji su više povezani sa zahtjevima i izazovima sadašnjeg vremena.“ – pojašnjava Irnika Vidović.

Upravo preko Češke besede i Irinka, kao i svi drugi članovi, ostavruju jače veze s Češkom, ali i drugim Česima u Hrvatskoj.  „S Češkom nas vežu jezik, kultura, porijeklo, kontakti i potpora. Ali kad se vratimo iz Češke kući u Sisak i Hrvatsku većina nas je u šali sklona reći da je doma trava ipak zelenija, ptice ljepše pjevaju, a i sunce jače grije.“ – napominje Irinka Vidović dodajući kako su, unatoč gotovo dva stoljeća na hrvatskom tlu, Česi uspjeli sačuvati svoj identitet i kulturu.

„U Hrvatskoj je rođena već šesta generacija Čeha, a nakon gotovo dva stoljeća na hrvatskom tlu, Česi su još uvijek Česi. Doduše, danas u puno manjem broju nego prije jer se asimilacija ne može zaustaviti. No, može se usporiti. Važan dio identiteta su jezik i kultura te ljubav prema svojim češkim korijenima i češkoj tradiciji koje mi hrvatski Česi, prenosimo iz generacije u generaciju u svojim obiteljima i u Češkim besedama. Česi u Hrvatskoj, pa i u Sisku, znali su čuvati svoje, ali smo znali prihvatiti i mogućnosti koje su nam se nudile za očuvanje identiteta. Republika Hrvatska ne samo da se poštuje naš nacionalni identitet, nego ga i podupire kroz potporu češkoj kulturi i školstvu, ali i političku predstavljenost u skladu s Ustavom i zakonima.“ – objašnjava Irinka Vidović koja vodi vrlo aktivnu Češku besedu u Sisku.

Češka beseda Sisak se uvijek rado odaziva na nastupe u Sisku i drugdje u Hrvatskoj te redovito sudjeluje na županijskim i državnim smotrama u organizaciji Hrvatskog sabora kulture. Organiziraju gostovanja drugih Čeških beseda u Sisku, predavanja i tribine, koncerte i kazališne predstave izvođača iz Češke Republike. „Pjevamo tradicionalne pjesme iz moravskog dijela Češke od kuda potiče većina naših predaka, kazališne predstave izvodimo na češkom jeziku po književnim predlošcima čeških autora, folklorna skupina pleše plesove iz Češke i Moravske. S ciljem propagiranja češke kulture, poticanja tolerancije te promocije Siska kao multikulturalnog grada, svake godine organiziramo Dane češke kulture u Sisku s temama prepoznatljivim za češku tradiciju i kulturu: lutkarstvo, film, češke spomenike pod zaštitom  UNESCO-a, staklo, običaje i nošnje, ali i češke knedle i češko pivo. Dane češke kulture posvećujemo putem prigodnih predavanja i izložbi obljetnicama čeških kompozitora i pjevača, književnika, kazalištaraca, arhitekata, političara i humanista, Čeha koji su u svojoj domovini Hrvatskoj ostavili značajan trag na različitim područjima, osobito događajima i osobama gdje se isprepliću češka i hrvatska kultura.“ – prepričava aktivnosti sisačkh Čeha Irinka Vidović.

Inače, Prema popisu stanovništva iz 2021. godine u Hrvatskoj ima 7.862 pripadnika češke nacionalne manjine. Najviše Čeha živi na području Bjelovarsko-bilogorske, Požeško- slavonske, Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije te u Gradu Zagrebu. U Sisku živi 68 pripadnika češke nacionalne manjine.

Danijel Prerad